Snovi su mostovi koje sami gradimo
Od onoga gde jesam do onoga gde želim da budem
Most spaja dve obale koje inače ne bi mogle da se sretnu. Tako i san spaja ono što sada jesmo sa onim što želimo da postanemo. Između te dve obale je reka, ponekad mirna, ponekad duboka i opasna. A most preko nje niko ne može da sagradi umesto nas. Moramo sami, kamen po kamen.
Meni se ova slika mnogo dopada jer je iskrena. Ne kaže da je san čarolija koja se sama ostvari. Kaže da je most, a most se gradi mukotrpno, sa planom i znojem. Mnogo ljudi greši baš tu. Sanjaju, ali misle da je dovoljno samo želeti. Sede na svojoj obali i čekaju da ih neko prebaci na drugu stranu. A reka se ne prelazi željom, nego radom. San bez truda ostane samo lepa slika u glavi koja s vremenom izbledi.
Kada mislim na mostove, odmah mi dođe Andrićeva “Na Drini ćuprija”. Most na Drini je nastao iz jedne velike zamisli, iz sna jednog čoveka, Mehmed-paše Sokolovića, koji je hteo da spoji obale i ljude. Gradili su ga godinama, sa mnogo muke i žrtve. Mislim da je to savršena slika za ovu temu. Veliki snovi se ne ostvaruju preko noći i traže strpljenje. Ali kada se jednom sagrade, oni traju vekovima i koriste i onima koji dođu posle nas. Tako je i sa pravim ciljevima u životu.
Iz svog malog iskustva znam kako to izgleda. Kada sam upisao ovu tehničku školu, jedva sam razumeo neke predmete i mislio sam da nikada neću uspeti. Moj san da završim školu i izučim zanat činio mi se kao druga obala koju vidim, ali ne mogu da dostignem. Onda sam shvatio da moram da gradim most postepeno. Jedan po jedan ispit, jedna po jedna večernja kada sam učio umesto da izlazim. Sada sam blizu kraja i shvatam da je most skoro gotov, a sagradio sam ga sam, ciglu po ciglu.
Naravno, ima i opasnost. Neki ljudi grade most ka cilju koji nije njihov, nego tuđ. Roditelji ili okolina im nametnu san, pa oni godinama zidaju nešto u šta ne veruju. Mislim da je važno da most vodi ka obali koju ti zaista želiš. Inače, kad pređeš reku, shvatiš da si stigao na pogrešno mesto. Zato pre nego što počnemo da gradimo, treba dobro da pogledamo kuda zapravo želimo da idemo.
Na kraju, verujem da je ova rečenica zapravo poziv na odgovornost. Niko nam ne duguje most. Niko ga neće sagraditi umesto nas. Ali to nije tužno, to je lepo, jer znači da je naš život u našim rukama. Snovi su mostovi koje sami gradimo, i baš zato što su naši, oni i jesu vredni. Tuđi most te samo prevede, a svoj te i izgradi kao čoveka dok ga praviš.
Ideja iza sastava: Tema je shvaćena bukvalno kroz sliku mosta: san je veza između sadašnjeg i željenog ja, ali se gradi radom, a ne pukom željom. Glavna poruka je da niko ne može da sagradi most umesto nas i da treba paziti da on vodi ka našem, a ne tuđem cilju. Povezana je sa “Na Drini ćuprija” i ličnim iskustvom učenja u tehničkoj školi.