Najteže je biti iskren prema samom sebi
Kada ono što želimo da budemo skriva ono što jesmo
Svako od nas u glavi ima sliku o sebi. Tu sliku gradimo godinama i jako je volimo. U njoj smo malo bolji, malo pametniji i malo pravedniji nego što stvarno jesmo. Problem nastaje kada se ta lepa slika sukobi sa istinom. Tada moramo da biramo, a većina ljudi radije zatvori oči nego da pokvari sliku o sebi. To je razlog zašto je iskrenost prema sebi tako teška.
Mislim da nas najviše vara sujeta. Hoćemo da budemo u pravu po svaku cenu. Posvađaš se sa nekim i odmah u glavi praviš priču u kojoj si ti dobar, a drugi loš. Nikada ili skoro nikada ne pomislimo prvo “možda sam ja pogrešio”. Da bi čovek to pomislio, mora da spusti svoj ponos, a ponos je tvrd kao kamen. Lakše je ceo svet proglasiti krivim nego sebe jednom.
U literaturi me na ovo podseća lik Glavnog junaka iz “Romana o Londonu” i uopšte ti junaci koji beže od sebe, ali još više mi pred oči izlazi Sofka iz Borine “Nečiste krvi”. Sofka zna istinu o svojoj porodici i o tome šta joj se sprema, ali dugo ne sme sebi da je prizna do kraja. Ona se nada, ulepšava, ćuti. A kada istina konačno provali, već je kasno. Mislim da je njena tragedija delom i u tome što nije imala snage da rano sebi kaže kako stvari zaista stoje. Beg od istine o sebi i svojoj sudbini je odložio bol, ali ga je učinio i većim.
Iz svog života znam koliko volim da odlažem suočavanje sa sobom. Recimo, dugo sam sebi govorio da nisam lenj, samo umoran. Da ću sutra, pa preksutra. A istina je bila prosta, izbegavao sam stvari koje su mi teške jer me je bilo strah da ne uspem. Tek kada sam to nazvao pravim imenom, mogao sam da počnem da radim na tome. Dok god sam glumio pred sobom, ništa se nije menjalo. Lepa laž me je samo držala na mestu.
Zanimljivo mi je i to što ljudi koji su iskreni prema sebi obično deluju mirnije od drugih. Kao da im nije teško da priznaju grešku, pa nemaju šta da kriju ni od koga. Onaj ko stalno brani svoju ulepšanu sliku, taj je u stalnoj napetosti, jer se boji da će ga neko provaliti. Iskrenost prema sebi, koliko god bila bolna na početku, na kraju donosi neki mir koji laž nikada ne može da pruži.
Zato verujem da je ovo jedna od najvažnijih bitaka koje čovek vodi, a vodi je u tišini, sam. Niko ti neće dati nagradu što si sebi priznao da nisi savršen. Ali ćeš zato moći da rasteš, da se menjaš i da konačno upoznaš onog pravog sebe, a ne samo lepu sliku koju si izmislio. A upoznati sebe, makar i nesavršenog, vredi više od svake udobne laži.
Ideja iza sastava: Ugao je psihološki: u fokusu su sujeta i ulepšana slika o sebi koja se sudara sa istinom. Glavna poruka je da odlaganje suočavanja sa sobom samo uvećava bol i sprečava rast, dok iskrenost donosi unutrašnji mir. Povezana je sa Sofkom iz “Nečiste krvi” i ličnim primerom kako je lenjost zapravo bila skriveni strah od neuspeha.